Svakodnevica i osjećaji djece bez pratnje ispunjeni su strahom za vlastiti i život svojih obitelji, nemogućnošću da se zaštite i izraze zbog jezičnih barijera u stranim okruženjima na putu, često su bez osnovnog obrazovanja i pismenosti. Nerijetko su njihovi roditelji platili za njihov „neregulirani“ put kako bi barem njih spasili patnji života u vlastitoj zemlji. Dolaze iz uvjeta rata, krajnjeg siromaštva i bijede, svjedočenja smrti svojih bližnjih i razrušenosti domova i života, smrti druge djece s kojom putuju, s bremenom odgovornosti i misije da dopru do zapada Europe, zaposle se i tako pomažu obiteljima u zemlji podrijetla. Djeca bez pratnje na putu često su „meta“ krijumčara i trgovaca ljudima, žrtve zlouporabe u različite kriminalne svrhe, postaju „djeca ulice“, prose i kradu da bi preživjeli i/ili jer su prisiljeni da zarade i „vrate dug“ za svoje putovanje.
