Mjera socijalnog distanciranja koja se provodi od nedavno nam je pomrsila planove oko provođenja mentorskih programa obzirom da su oni bazirani na međusobnim susretima i druženjima mentorskih parova. Centar za nestalu i zlostavljanu djecu trenutno provodi dva projekta koja se baziraju na mentoriranju, a to su "Najbolji ja – sveobuhvatni program selektivne prevencije ovisnosti" (2020.-2022.) i “Mentorstvom do sigurnije budućnosti” (2019.-2020.). Kako bi mentori i korisnici i tijekom trenutne situacije s COVID-19 virusom ipak održavali odnos koji je temelj ovakvog načina rada, nastojat će komunicirati u online okruženju.
Kako bismo novonastalu situaciju najbolje iskoristili, želimo Vam pobliže predstaviti mentoriranje kao jednu metodu u direktnom radu s korisnicima te Vas zamoliti za pomoć ukoliko imate saznanja o drugim mentorskim programima koji se provode na području Republike Hrvatske. Molimo Vas da nam tu informaciju dostavite putem ovog kratkog obrasca na poveznici: https://docs.google.com/forms/d/e/1FAIpQLSeY9hplaYvp_9Gs9cxbZFIm7nUX1zDw0TaZyf2cwpyc20M8Cg/viewform?usp=sf_link.
Naime, ove informacije su nam potrebne jer u sklopu projekta "Najbolji ja – sveobuhvatni program selektivne prevencije ovisnosti" planiramo izraditi web-platformu u svrhu umrežavanja postojećih mentorskih programa na jednom mjestu. Na web-platformi će biti objavljene sve dostupne informacije i specifičnosti o mentorskim programima, njihovim korisnicima i načinu prijave za program, mjesto i vremena provedbe i slično. Na ovaj način doprinosimo razmjeni iskustva i širenju primjera dobre prakse među stručnjacima te omogućujemo i drugim organizacijama i institucijama da mentorski program primjene u svojoj zajednici. Kada web-platforma bude izrađena, volonteri, djeca i mladi će biti u mogućnosti informirati se o dostupnim uslugama u zajednici i aktivnostima za kvalitetno provođenje slobodnog vremena.
Što je uopće mentoriranje i zašto se provodi u sustavu socijalne skrbi?
Brojne su definicije mentoriranja, a ono što im je zajedničko je sljedeće (Jeđud i Ustić, 2009):
- Odnos jedan na jedan uz vođenje i podršku, a odnos karakterizira određen stupanj povjerenja i emocionalne bliskosti između mentora i mentoriranog;
- Mentor je osoba koja je iskusnija/kompetentnija u nekom području ili specifičnoj vještini/znanju od mentoriranog;
- Održavanje redovitih druženja kroz duže vrijeme.
Zasigurno smo svi mi u životu imali neke osobe s kojima smo imali blizak odnos i kojima smo se mogli obratiti kada negdje „zapnemo“, a koje su nam pomogle da usvojimo određene vještine i znanja. Primjerice, baka ili mama koja nas je učila kuhati ili prijatelj kojeg zovemo kada nam se pojavi neki problem na računalu. Sve te osobe u našoj već postojećoj socijalnoj mreži (prijatelji, kolege, članovi obitelji, rođaci…), kojima se možemo obratiti kada trebamo podršku, pripadaju u kategoriju prirodnih (neformalnih) mentora. S druge strane, kada nekom djetetu ili korisniku kroz strukturirani mentorski program pažljivo odabiremo mentora koji prethodno mora zadovoljiti određene formalne procedure, radi se o organiziranom (formalnom) mentoriranju. Formalni mentori imaju zadaću osnažiti samopouzdanje djeteta, podržati njegov osobni razvoj te kompenzirati manju prisutnost prirodnih mentora u njegovu životu (Goldner i Mayseless, 2009). Učinkoviti mentorski odnosi su dobrovoljni, temelje se ne međusobnom poštovanju i empatiji te se kroz njih mogu postići pozitivni ishodi u tri razvojna procesa: socijalno - emocionalnom, kognitivnom te razvoju identiteta (Rhodes i DuBois, 2008). Mentori, koji postaju „važni odrasli“ u životu djeteta/korisnika osiguravaju kombinaciju pozitivnih roditeljskih kvaliteta (savjetovanje, uzor, model) i vršnjačkog odnosa (zabava, izostanak osude i kažnjavanja) (Beam, Chen i Greenberger, 2002; prema Jeđud i Usutić, 2009).
Unutar mentorskog programa djeci je omogućeno uključivanje u razvojno odgovarajuće društvene djelatnosti s mentorima, kao što su odlazak u kino, kreativne radionice, posjet sportskim događanjima, odlazak u restoran, čitanje knjiga, odlazak na izlet, u muzeje ili jednostavno druženje i razgovor. Uključivanjem u ovakve aktivnosti poboljšavaju se komunikacijske vještine, razvija se odnos te se podržava donošenje pozitivnih/poželjnih odluka.
Najpoznatiji mentorski program je dakako program Big Brothers Big Sisters, a evaluacijom se došlo do zaključaka kako djeca uključena u mentorski program, u usporedbi s djecom koja nisu bila mentorirana, u manjoj mjeri odustaju od škole, manje eksperimentiraju sa sredstvima ovisnosti, manje su fizički nasilna, imaju bolji školski uspjeh te imaju pozitivnije odnose s roditeljima i vršnjacima (Tierney, Grossman i Resch, 1995).
Prošlogodišnji mentorski programi koje je provodio Centar za nestalu i zlostavljanu djecu (Postani mi legos; Postali smo legosi, postani i ti; Najbolji ja – mentorski program sa svrhom selektivne prevencije ovisnosti i Najbolji ja – sveobuhvatni program prevencije ovisnosti kod djece i mladih) ostvarili su veliki uspjeh te je u program mentoriranja do sada bilo uključeno više od 80 djece s problemima u ponašanju i socijalnim deficitima. Također, veliki odaziv i interes volontera pokazao je da su mladi socijalno osviješteni te da su prepoznali volonterski angažman kao pozitivan za svoj daljnji osobni i profesionalni razvoj, a mentorski program kao jednu uspješnu metodu u prevenciji rizičnog ponašanja kod djece i mladih.
Litaratura:
- Jeđud, I., Ustić, D. (2009): Mentoriranje i mentorski programi. Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet. Zagreb
- Goldner, L., Maysseles, O. (2009): The quality of mentoring relationships and mentoring success, Youth Adolescence. 38. 1339 - 1350.
- Rhodes, J. E., DuBois, D. L. (2008): Mentoring relationships and programs for youth, Association for Psihological Science. 17 (4). 254 - 258.
- Tierney, J.P., Grossman, J., Resch, N. (1995): Making a Difference: An Impact Study of Big Brothers Big Sisters. Public/Private Ventures. Philadelphia.
